Život izvan kutije

Prvo da objasnim što mislim pod time biti u kutiji. Moj sin Loren, konstantno živi u svjetu mašte. Moja supruga, Nada, i ja činimo ozbiljne napore da ga, onako slikovito rečeno, održimo 'na zemlji'. Strah nas je da se jedan dan ne probudi u surovoj stvarnosti i jako se razočara. I zato želimo ga dovesti do toga da se uklopi... Ali, tada se sjetim koliko moj sin liči na mene, koliko sam uvijek mašatao da sam drugačiji, daću jedandan uspijeti i da je moja svrha veća od onoga SAMO DA PREŽIVIM DAN. Koliko god sam sanjao o velikim stvarima stvarnost života me preplavila i život je postao kolotečina: posao, kuća, odmor. Cijelo društvo je ustrojeno tako da ti pomogne da se uklopiš... i da prestaneš sanjati kako je tvoja svrha veća od toga SAMO DA PREŽIVIM DAN. I na kraju, zaboravimo mladalačke snove uklopimo se u rutinu i polako privodimo život kraju, ali duboko u nama ostaje nezadovoljstvo i pitanje: Da li je to sve od života?

Upravo zbog tog vapaja u nama, stekao sam osjećaj da živimo unutar kutija okolnosti i situacija koje su nas zarobile, te da bismo trebali iz njih izaći.

Da li ustinu možemo živjeti izvan kutije?

Prvo, teško je da sami za sebe zaključimo da se nalazimo u kutiji. Međutim, kada posmatramo druge, možemo vidjeti da su zaglavili unutar nekih pravila ili situacija iz kojih ne vide izlaza, a nama je rješenje očito. Drugo, ako se već pronađete u kutiji, nemojte očajavati jer nije grijeh biti u kutiji. Grijeh je ništa ne poduzeti povodom toga i ostati tamo usprkos svojim željama. Jednom sam pozvao prijatelja u crkvu i on je odgovorio: "Bih rado ali me strah što će mi reći ako me vide." Ili da li smo ovo čuli: "Nemoj sine nju, ona nije iz naše... KUTIJE?" "Nemoj tako, mi radimo ovako...?" Ovakvih primjera možemo puno naći, svi smo doživjeli stvari koje su nas prije ili kasnije, slomile i zadržale u kutiji.

Zašto je to tako?

-Ako smo u kutiji, zašto ne možemo biti time i zadovoljni?

-Ako možemo van, zašto onda ne izađemo izvan kutije?

Nismo zadovoljni, jer duboko u sebi znamo da pripadamo puno većoj priči od one u kojoj se danas nalazimo. Kada gledamo filmove i vidimo ljude koji su spremni iskoračiti i rizikovati svoje živote za neki veći cilj, onda se u nama stvara uzdah, a nerijetko pustimo i koju suzu. To je zato, jer osjećamo da pripadamo velikoj priči - Božjoj Priči u kojoj pronalazimo svoju pravu svrhu, ali ne možemo naći snage da iskoračimo.

U Bibliji, u knjizi Sudaca 6:11-14, nalazimo priču o Gideonu koji je zbog okolnosti završio u kutiji. Zbog straha od Midijanaca vrhao je pšenicu na tijesku. Sakrio se jer se plašio da ga netko ne pronađe. Nezadovoljan svojom situacijom, činio je jedino što je mogao - prigovarao je: "Zašto me je ovo snašlo? Gdje je Bog i Njegova sva čudesa? Zašto me je Bog ostavio i predao u ruke Midjanaca?" I ukaza mu se Anđeo Božji i reče mu: "Gospod s tobom, hrabri junače!" Mora da je Gideonu to zvučalo potpuno ludo, poput ismijavanja. Da te nazovu hrabrim junakom, a ti, ne samo da ništa ne poduzimaš, već si se još sakrio kao najveća kukavica. Ako izlijemo svoje srce pred Bogom, On nas neće ostaviti. Gideonu je rekao: "Idi s tom snagom u sebi" i Gideon je slušajući Njegov glas izašao iz svoje kutije. U svima nama leži snaga koja nas razdire, ali ako dozvolimo Bogu on tu snagu može upotrijebiti za tvoje dobro, a na Njegovu Slavu.

Ne možemo osuđivati ljude zato što ostaju u kutijama, ako nisu vidjeli ili iskusili nešto veće ili bolje što bi im dalo snagu i motivaciju da žele izaći iz kutije. Ali ako nam treba nešto veliko, zar možemo misliti i o čemu većem nego što je Bog. Mi možemo pričati o Bogu - kako je On velik, moćan, kako nam jedino On može pomoći, ali uzalud je pričati o tome ako sami ne dođemo do takvoga iskustva. Iskusiti Božju Milost i Ljubav dovodi do trensformacije cijelog našeg bića. Zato Pavle u poslanici Filipljanima piše (parafraziram): Zbog tog iskustva - Krista, sve što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost. I sve smatram blatom ili nevažnim i sve sam spreman žrtvovati da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća. Božja sila je izvela i Isusa iz groba!

Pavao u djelima apostolskim 17:26-30 kaže da po Bogu živimo, mičemo se – krećemo. Znači, ako se želimo pokrenuti s mjesta onda to možemo samo u Njemu. Vjera je uistinu Božji dar, svima nama, jer Ga po vjeri možemo pronaći. Međutim, danas je riječ "vjera" za mnoge postala samo sinonim pripadnosti nekoj religiji. Ali ako kažemo da imamo vjeru, a vjera nas ne vodi do tog da pronađemo i iskusimo Boga i Njegovu silu, onda se moramo upitati: "Čemu nam vjera služi?" Mi ljudi što više možemo iskomplicirati kako doći u Božju prisutnost. A Bog nam je to učinio tako jednostavnim, tako da Ga svi mogu pronaći. Toliko jednostavno da skoro djeluje suludo, toliko jednostavno da stvarno trebaš u to vjerovati! Bog čeka da Ga samo pozovemo u naš život i da nas povede! Moj život se počeo mjenjati kada sam priznao Bogu da ne mogu ostaviti poroke, da ne mogu prijateljima i rodbini reći ne, da se ne mogu rješiti bola i gorčine, koliko god da bih htio to učiniti – ne mogu. Od tog trenutka Bog me počeo izvlačiti iz kutije u kojoj sam bio zarobljen.

Ako čitaš ovo, a nisi nikad do sada pokušao da se obratiš Bogu i pozoveš ga u pomoć, onda je ovo prava prilika. Samo iskreno razgovaraj sa svojim Nebeskim Ocem i pozovi Ga u svoj život. Nebeski Otac je dobar otac i želi da ti pomogne. On te čeka. Bog želi da bude pronađen, čak i kad mislimo da smo se previše udaljili!

Kada se pouzdamo vjerom u Boga i voljni smo ga slijediti, na putu smo izlaska iz kutije. Taj prolaz kroz nepoznato je kao prolazak kroz tunel ili možda kao rađanje - nanovorođenje, dolazak u nešto novo. "Novo vino ne može u stare mjehove" poučavao je Isus. Tada naša vjera dolazi na kušnju, jer ne vidimo što nas čeka na drugoj strani.

Ali što ako...?

I tada dolazi ozbiljan susret sa stvarnošću: šta ako nas odbace, rodbina, bližnji itd.?

"Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga."(Mt.10:39).

Možda Petar i nije razumio dubinu ovih riječi dok njegova vjera nije došla na test. Jedne noći, dok su učenici bili na morskoj pučini, Isus je došao k njima hodajući po vodi. Ne znam o čemu je Petar razmišljao kada je rekao Isusu: "Ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!". Ali je rekao i začuo Isusov poziv "Dođi". Taj iskorak da stane na vodu je suprotan logici. Petar je predugo živio na vodi da ne bi razumio, kako će ako iskorači da stane na vodu potonuti . Osjećaji su izmješani, mnoge misli prolaze kroz glavu, šta, kako, ako - bar bih se ja tako osjećao. Ipak do Petra dopiru riječi: ...AKO GA IZGUBI, SAČUVAT ĆE GA?! Nema logike, to je ludost, a Petar ipak odlučuje: Ja vjerujem! Ne samo da vjerujem tko Ti jesi, već ti vjerujem za cio svoj život. Tog momenta Petar je izvan broda i hoda kao nikada do tada. Da li i mi možemo reći Isusu da Mu vjerujemo za cijeli svoj život i za situaciju gdje se sada nalazimo? Što ako dođu nevolje? Obećanje je u Riječi Božijoj, on je uvijek tu, u sve dane do svršetka svijeta! Ako ga pozovemo u pomoć Isus će nam pružiti ruku i izvući nas na čvrsto tlo - stijenu, stijenu života.

Kako ne nazad u kutiju?

Kada nas jednom Bog izvede iz kutije i podigne iznad situacija, mnogi vjeruju kako bi naš život trebao doći u smiraj, ne bi trebalo biti padova. Nažalost, životna amplituda izgleda kao ispis EKG nalaza – život je pun padova i uspona. Kada se životna amplituda smiri tj. bude ravna, to će značiti da smo gore na nebu. Netko će reći, pa šta je onda drugačije? U čemu je razlika života u kutiji i izvan kutije? Razlika je u perspektivi! NISMO SAMI! Pavao piše u poslanici Rimljanima u 5 glavi da se ponosimo Kristovom milosti jer se po njoj nalazimo gore ili na uzvišici našeg života. Ali Pavao nastavlja i dalje: "Ali ne samo to nego se ponosimo o nevoljama, svjesni da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu. A nada ne razočarava..." (Rim.5:3-5)

Ponosimo se nevoljama? Kada dođu nevolje kao da izgubiš tlo ispod noga i jedino što činiš jeste da pokušavaš da se uhvatiš za nešto ili da nađeš neko riješenje kako da se vratiš na prvobitno stanje - gore. Razumijem kako je to kada ostaneš bez tla pod nogama. Nada i ja smo izgubili prvog sina na dan poroda. Tog dana sve je došlo u pitanje, vjera, Bog, crkva. Pitali smo se za šta da se sada uhvatimo? Danas sam zahvalan Bogu da mi je dao milost da se okrenem k Njemu u toj nevolji. Nisam znao kako dalje, ni zašto, ni kako... Sve što sam znao je ponavljati stihove iz Biblije, da Bog izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube. Odlučili smo vjerovati za cio naš život i našli smo utjehu u Njemu. Naš sin je, iako bismo željeli da je on danas sa nama i da uz nas raste, u nebu sa našim Gospodinom. Pavao kaže da nevolje rađaju strpljivošću. To je upravo ono mjesto kada je naša vjera na kušnji. Ako u tim trenucima, ma koliko teško bilo, odlučimo da stavimo svoju vjeru u Isusa, uhvatimo se svim svojim bićem za Njega i vjerujemo da On zna zašto i da on ima izlaz, umjesto da sami pronalazimo rješenja, onda će se Isus pobrinuti za nas. Dok se tako držimo Isusa i čekamo na njega, mi postajemo strpljivi a naša vjera prokušana. I onda se događa ono što je svojstveno samo Bogu, a to je da se iz svega toga rađa nada. A kada smo puni nade u život i za našu sutrašnjicu, mi smo onda na vrhu naše životne amplitude. Ne samo da smo na vrhu, već i više nego što smo ikada prije bili, jer smo uzdignuti Njegovom silom.

Imam jedan san koji još nisam ostvario u životu, a to je da jedrim sa padobranom. Nadam se jednoga dana ostvariti taj san. To je jako uzbudljiv sport. Zaletiš se sa brda i podigneš u visine. Takvi skokovi bi brzo završili da ne postoje uzlazne struje. Iskusni skakači su naučili pronaći uzlazne struje te se brzo mogu vratiti na željenu visinu i tako cijeli dan provesti u zraku. Isto je s našim životom izvan kutije. Ako imamo povjerenja u Boga, On će nam pomoći da se bez obzira na okolnosti vinemo u visine na krilima vjere. Koliko god brzo možemo pasti, još brže se možemo vinuti u visine ako svoje pouzdanje stavimo u Isusa.

Da li je to sve?

Spominjao sam da pronalazimo našu pravu svrhu u življenju sa Gospodinom, ali ta svrha nije samo u tome da se izvučemo i naučimo kako živjeti iznad kutije. Ako si ti onaj kojeg je Bog spasio onda moraš znati da Bog gorljivo čezne za tim da pronađe izgubljenog čovjeka! Isus je iskoračio prema nama . On je taj koji ostavlja 99 ovaca, radi one jedne izgubljene. Isus, ne samo da nam svojim primjerom (Filipljanima 2:6-11) ukazuje, već nam i zapovjeda da idemo i donesemo dobru vijest onima koji su zarobljeni u kutiji i ne znaju kako van.

Lk.15:7 "Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje."

Ovdje postoji nešto više od same poslušnosti zapovjedi. Ne samo da ćemo biti poslušni jer moramo, već razumijemo da se nebeska radost zbog naše poslušnosti spušta i na nas. Mnogi se žale da su crkve danas kao mrtve, nema onog starog žara. Tko zna, možda je to zato što nema te nebeske radosti za onog jednog grešnika. Tražimo unutarnje zadovoljstvo, ali nema većeg zadovoljstva kojeg bi čovjek mogao doživjeti, od onog kada je naš Otac zadovoljan i kada nas potvrdi. Ljudi nas mogu poštivati, možemo imati bogastva, ali najvažnije nam je Očevo mišljenje. Ispunjeni smo radošću kada začujemo glas Oca Nebeskoga: "Dobri vjerni slugo!".

Kada, dok stojimo izvan kutije razumijevajući Božje srce, voljno zakoračujemo nazad u kutiju radi onog jednog izgubljenog, tada živimo puninu naše svrhe. Jer, stvoreni smo na sliku Božju, a On je onaj koji izbavlja, Spasitelj. Mi Njega naslijeđujemo.

ŽIVOT IZVAN KUTIJE UISTINU JESTE KADA POMAŽEMO DRUGIMA DA IZAĐU IZVAN SVOJIH KUTIJA.

ISKORAČI I TI!

Bernard Mikulić

Share Link: